C r n a L e g i j a

Jure Francetić rođen je u selu Prozor, zaseok Vivoze, kod Otočca, 3. srpnja 1912. od oca Jurja i majke Kate, rođene Žubrinić. Pučku školu završio je u rodnom Otočcu. Ondašnju Gimnaziju počeo je u Senju gdje je pohađao prvo polugodište, dok je drugo polugodište i šesti razred završio u Otočcu. Dobrotom svog strica, koji mu je snašao troškove školovanja, dovršio je iduća dva razreda. Maturirao je u Križevcima 1931. U jesen iste godine upisao se na Pravni fakultet u Zagrebu. Kao mladog studenta zanimalo ga je novinarstvo te je i napisao jedan tekst koji se nije dopao vlastodršcima. Francetić je uhićen, a članak zaplijenjen. Osuđen je na tri mjeseca zatvora i pet godina izgona iz Zagreba. Francetić je prisilno napustio Zagreb. Vratio se u Liku gdje će samo nekoliko mjeseci kasnije izbiti Velebitski ustanak. Tijekom ustanka upoznao se ustašama i ustaškom idejom o slobodnoj i nezavisnoj Hrvatskoj pa im se priključio. Tu, na Velebitu prvi put je sreo svog kasnijeg zamjenika Rafaela Bobana. Kako ustanak nije uspio, morali su u emigraciju. Jure Francetić granicu je prešao 20. ožujka 1933., a samo četri dana kasnije, 24. ožujka 1933., položio je ustašku prisegu u logoru Borgataru u Italiji.

Iduće četri godine proveo je u emigraciji, prvo u Austriji, pa Italiji, a zatim Mađarskoj, u logoru Janka pusta. Vrlo talentiran Francetić je brzo savladao vojne vještine pa je ubrzo uslijedilo imenovanje dorojnikom. Stališkom odlukom br. 1. od 18. travnja 1934., Francetić je postao prvi dorojnik. Nakon atentata na jugoslavenskog kralja Aleksandra u Marseilleu, mađarske vlasti su, nakon diplomatskog pritiska iz Beograda, raspustile logor. Francetić je ponovno u Italiji, odakle se 17. studenoga 1937., zajedno s dr. Milom Budakom, nakon amnestije u Kraljevini Jugoslaviji, vraća u Domovinu. Po povratku u Hrvatsku ponovno je uhićen, i zbog političke djelatnosti, protjeran iz Zagreba. Aktiviranjem političkih veza uspjelo mu je povratiti se u Zagreb gdje je namjeravao nastaviti prekinuti studij prava, ali od bavljenja politikom nije odustajao. Da bi ga onemogućili u političkom radu vlasti mu šalju poziv u vojsku. Iako je tada bio običaj da novaci iz Hrvatske rijetko idu izvan hrvatskih granica, Francetić je upućen u Niš kamo su išli politički protivnici ondašnjeg režima. U Nišu i okolnim mjestima Francetić je odslužio propisani vojnički studentski rok. Položivši sve ispite u vojsci, kući se vratio s činom dočasnika. Iduću godinu dana uglavnom je boravio u rodnom Otočcu, jer mu je ponovno bio onemogućen studij, a zbog političke djelatnosti oduzet mu je čin koji je zaslužio u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Godinu dana kasnije ponovno je u Zagrebu, ali opet pod stalnim policijskim nadzorom. Uhićen je zbog sumnje da je, u ime hrvatskih nacionalista, brzoglasom poslao čestitku dr. Jozefu Tisu prigodom osnutka Slovačke Republike. Ponovno je osuđen na izgon iz Zagreba. Vrativši se kući već ga je čekao novi poziv za vojsku. Bilo je to potkraj 1940. Posavjetovavši se s prijateljima, odlučio je ne ići u vojsku koju nije smatrao svojom, vojska koja brani vlast koju je on doživljavao neprijateljskom. Održavši nekoliko vatrenih govora u vrijeme proslave Nove 1941., Francetić je napustio Otočac i 12. siječnja 1941. emigrirao u Njemačku. U emigraciji je ostao sve do uspostave Nezavisne Države Hrvatske.

U svibnju 1941. Poglavnik ga je imenovao Povjerenikom za Bosnu, sa sjedištem u Sarajevu. Ubrzo po dolasku utemeljio je ustašku dragovoljačku postrojbu koja se zbog boje uniformi prozvala Crnom legijom. Među prvima su bili predratne ustaše, Bećir Lokmić iz Semizovca, Srećko Rover, braća Buljan, Beljan i drugi. Napravio je nekoliko uspješnih operacija, od koji su najznačajnije one u Istočnoj Bosni kojom prigodom je oslobodio područje između Sarajeva i Drine, za što je odlikovan Željeznim trolistom III. stupnja s grančicama hrastova lišća. Sudjelovao je protjerivanju četnika iz doline Neretve i u osolobadjanju terena na Kozari gdje mu je partizanski mitraljezac pogodio vojnički ogrtač. Istakao se i borbama na Kalniku, dolini Vrbasa, borbama oko Kupresa, Livna i Tomislavgrada. U svibnju 1942. bojnu Crne legije bio je rasporedio u Makarsku i Vrgorac, ali budući da su ti gradovi bili pod upravom II. talijanske vojske, a NDH bez ratne mornarice, morao se povući. Iz Makarske se nakratko bio smjestio u Mostar, ali je središte Hercegovine, pod pritiskom Talijana, morao napustiti i povući se u Sarajevo. Te godine, u pauzi između dvije borbe, Francetić je u Sarajevu vjenčao Beatrice Zarinu, djevojku koja je s njim došla iz Italije. Vjenčani kum bio im je Drago Jilek.

Potkraj 1942. Pavelić ga je imenovao zapovjednikom Ustaške vojnice, a zapovjednik Crne Legije postao je njegov dotadašnji zamjenik Rafael Boban. Sredinom prosinca Francetić je boravio u Gospiću na organizaciji obrane grada kome je, nakon određenih talijanskih manevara i učestalijih poraza, prijetio pad u partizanske ruke. Nakratko se vratio u Zagreb posvršavati neke poslove i krenuo natrag u rodnu Liku. Na aerodromu u Gospiću čekao ga je domobranski časnik Milan Naglić kome se javio neposredno pred polijetanje iz Zagreba. Međutim, zrakoplov kojim je upravljao zastavnik Mijo Abičić prizemljio se u mjestu Močila kod Slunja. U neposrednoj blizini Močila bio je partizanski štab. Francetić je teško ranjen u sukobu sa seoskim stražama. Kad su u partizanskom štabu saznali tko je pao sa zrakoplovom, premjestili su ga u samostan u Slunju i pokušavali zaliječiti. Operirao ga je dr. Franc Kleinhappel i dr. Boško Božović. O padu Francetićeva zrakoplova obaviješten je i partizanski Vrhovni štab pa je Tito osobno zapovjedio da se poduzme sve da se Francetiću spasi život. Znali su koliko je Francetićevo značenje i koga bi sve Pavelić dao da mu partizani vrate najpouzdanijeg i najuspješnijeg vojnog Zapovjednika. Iz Vrhovnog štaba partizanskih postrojba poslan je fotograf kako bi njegove fotografije poslužile kao dokaz da je živ, ali i u propagandne svrhe. Filmovi su, tajnim partizanskim kanalima poslani u Zagreb gdje su razvijeni i slike objavljene. Kad su partizani u okolici Kupresa čuli da je Francetić poginuo napravili su veliku feštu. Mnogo veću nego kad su zauzeli Livno. Za njegovo oslobođenje partizani su tražili veliki broj zarobljenih drugova, no, Francetić nije preživio. Umro je u slunjskoj bolnici 28. prosinca 1942., a gdje je sahranjen nije poznato. Neki vjeruju da mu je posljednje počivalište u ondašnjem groblju, drugi su uvjereni da su tijelo bacili u neku jamu kod Močila, dok partizanski izvori navode da je u kamionu prekrivenom sijenom Francetićevo tijelo iz Slunja odvezeno u pravcu Bihaća. Točno mjesto sahrane, po tim navodima, nije poznato. Dva dana nakon Nove godine i u Zagrebu je objavljeno da je Jure Francetić nestao, a da je poginuo službeno je potvrđeno tek 30. ožujka 1943. Posthumno je, 27. ožujka 1943., odlikovan Zlatnom kolajnom za hrabrost s pravom na naslov viteza, a prigodom proslave dvogodišnjice NDH, u travnju 1943., počašćen je naslovom ustaškog krilnika.

Rafael Ranko Boban, rođen je 22. prosinca 1907. u Sovićima (Bobanova Draga) kod Gruda. U emigraciju, gdje je upoznao Antu Pavelića, otišao je 1932. U dokumentaciji Glavnog ustaškog stana (izvor: Arhiv NDH) zabilježeno je da je u ustaški logor stupio 27. kolovoza 1932. i da je već tad imao čin vodnika. Iste godine vraća se u Hrvatsku i sudjeluje u Velebitskom ustanku. Ponovo bježi u Italiju. U arhivima iz emigrantskih dana u Italiji zabilježeno je da je po zanimanju oficir. Iako je često navođeno da je bio na Liparima Rafael Boban bio je na području Calabrije, općina Cita Nuova, a na Liparima je bio godinu dana mlađi mu rođak Mate Boban, također iz Bobanove Drage kraj Gruda. Inače, taj se je Boban istaknuo u borbama na Kupresu u ljeto 1942. za što je primio najveća vojnička odličja. Rafael Boban u Hrvatsku se vratio u travnju 1941. Bio je zamjenik zapovjednika, a nakon Francetićeve smrti i zapovjednik Crne legije. Pouzdani, provjereni i potvrđeni podaci kažu da je zadnju bitku protiv partizana imao 15. svibnja 1945. na Bleiburškom polju.